Vojnović na žrtveniku Mani Gotovac

Ovogodišnje uprizorenje Dubrovačke trilogije Iva Vojnovića na Dubrovačkim ljetnim igrama u režiji Staše Zurovca, premijerno izvedeno 9. kolovoza u Kneževu dvoru i ispred Dvora, nije ponudilo ništa kreativno novoga, a bilo je i premalo kvalitetnoga provjerenog, ili  kako bi to rekli „inovativci“ hrvatskog teatra, staromodnog igranja Trilogije.

Novo, koje miriše na teatarsku modernost, to jest na postmoderno paljetkovanje, bio je vonj prepženih liganja s Porporele te  neplanirani i grmljavinom praćen vojnovićevski dažd na kraju  prvoga dijela predstave – što je nekomu od publike bila topovska salva Napoleonovih vojnika – i na kraju predstave gong gradskoga zvona, koji priziva san u trenutku kada je prilagodbom novom, trgovačkom dobu riješena sudbina „kontinuiteta“ Republike.

Jadranka Đokić, Judita Franković, Glorija Dubelj i Dubravka Miletić / Snimila Mara Bratoš

Ti kulinarski, meteorološki i kasnonoćni „užitci“ najuvjerljiviji su dio nove inscenacije  amblematske Trilogije, kojom je Vojnović opisao agoniju zadnjih sto godina Dubrovačke Republike. Sve ostalo, što se trsilo biti inovativno i moderno, u svakom imalo teatarski kvalitetnom trenutku uvjerljivo je nadjačavalo: tradicionalno, dubrovačko, vojnovićevsko rastakanje aristokratskih sudbina aktera te agonije. Dramski (neiz)življeni trenuci, koje je Vojnović napisao za vječnost, u zamišljanju i sjećanju publike bili su  dramatski moćniji i uvjerljiviji od svih »inovativnih« obećanja koje je glumačkom podjelom nagovijestila  i dramaturškim zahvatima sputala Mani Gotovac, dramaturginja predstave i ravnateljica dramskog programa Igara.

Ni hommage Kosti Spaiću, ni novi-stari prostor, ni mladi glumci sa svojim osjećanjem prostora života i mogućim odmakom od kazališne tradicije – koje se naši kazališni modernisti užasavaju – nisu bili ništa više od pokušaja koji su tijekom izvedbe  uglavnom skončavali u lošoj, već viđenoj maniri.

Umjesto očekivanog propitivanja kazališne tradicije, pa i njezina destruiranja, te pronalaženja novog uporišta, novoga zamaha u reinterpretaciji i rekonstrukciji starih vrednota – koje su suvremenoj publici trebale približiti samopropadajuće, samorazarajuće ustrajavanje na „gospodstvu u sužanjstvu i siromaštvu“ – publika je morala (od)gledati predstavu koja se mučila s teatarskim biti.

Kreativna „moć“ modernoga teatra prestrašila se iskonskih, arhetipskih uzora ljudskog trajanja, koji su unatoč globalizirajućoj unificiranosti i dalje okosnica oko koje se, na sreću, vrti čovjekova nada. I neprolazne su ne samo baštinske nego ljudske i civilizacijske vrijednosti.

Pobuna protiv svijeta pod okriljem neoliberalnog kapitalizma u kojem egzistiramo i koji često identificiramo kao uzrok i vojnovićevske inačice beznađa, koje nam servira i garnira civilizacija smeća, u ovoljetnoj Trilogiji se snuždila, prestrašila i klonula, srozala se na teatarsku »improvizaciju« bez jasna cilja. Cilj je zaklanjala ambicija gospođe Gotovac, njezin talent da i sjećanje na redatelja Spaića iskoristi za promociju sebe. Malo joj je bilo žrtvovanje Staše Zurovca, možda dobra redatelja plesnih izvedbi, koji nije bio ni dostojan imitator uspješne Spaićeve  Dubrovačke trilogije.

Posljedica ambicija dramaturginje Gotovac brojna su loša i nelogična dramaturška i redateljska rješenja – sažimanje Trilogije i njezina „moderna“ interpretacija. Vrijeme od sto godina dramaturginja je zgusnula, sabila u nekoliko dana. Tako prvi dio, u kojem je Republika na izdisaju, drugi dio u kojem je napola raspadnuti mrtvac koji glumi da je živ, i treći u kojem dolazi novo doba – nude se kao konfuzna drama mogućih suvremenih problema.

Nedosljednosti  u poštivanju povijesnih činjenica, koje je dramaturginja pokušala „obogatiti“ suvremenom interpretacijom povijesti, (po)vukli su za sobom i druge intervencije. Najmanji je problem nejedinstvo vremena, mjesta i radnje drame, koje odavno malotko poštuje, nego je golemi problem što je analogno tomu različite likove sažela, „ujedinila“ u jedan lik, što kao ideja može egzistirati, ali to krivotvori sadržaj drame, kontinuitet dramskih likova i odnose među likovima.  Čak i da se kontinuitet tih likova uvjetno prihvati kao logičan, nemoguće ih je faktografski opravdati. Primjerice, kako Orsat može biti i kapetan Lujo, Deša i Pavle, Ore i Ida?

Prekrajanje koje se u prvi mah površnom suvremenom gledatelju nudi kao kvaliteta na kraju predstave poznavatelj Vojnovićeva opusa vidi kao falsifikat. Sažimanje i zgušnjavanje sadržaja drame i likova osiromašilo je koliko dramsku strukturu Vojnovićeve trilogije toliko i dramu dubrovačke aristokracije, koja s dolaskom Napoleona gubi vlast, ali ne i ekonomsku moć.

Dramaturginja je ponudila skraćenu, od vojnovićevskoga bogatstva osiromašenu dramatizaciju, dramu povijesti kao fragmentiranu, reduciranu dramu građanske klase. Time je pretenciozno željela iznuditi dramu našega doba, kojoj su suvišni povijesni uzroci i u kojoj se ne zrcale pojedinačne ljudske sudbine, nego politička i globalistička interpretacija  bezidentiteske „drame“ suvremenoga čovjeka.

Može se sve to i tako uraditi. Može se dramsko vrijeme zgusnuti, može se i različite sudbine više likova sabiti u sudbinu jednoga karaktera, može se htjeti i misliti da je to bezidentiteska „drama“ suvremenoga čovjeka, ali tada treba napisati svoju dramu. Za to naravno treba imati talenta, a ne skrivati se iza Vojnovićeve Dubrovačke trilogije. Nije dovoljno samo okljaštriti što je Vojnović napisao.

Sukladno dramaturškim nesuvislostima i režija, čak i s boljim redateljem od Zurovca, nije mogla biti uspješnija. U to su se odlično uklopili rastrgani i neujednačeni ritmovi predstave, lošoj akustici prilagođen scenski prostor i vizualno lijepi i beskarakterni kostimi Doris Kristić. Uvjerljivoj monotoniji izvanjskog dojma otrgnuli bi se glumci kad god bi nadvladali lošu artikulaciju i besmisleno govorenje Vojnovićevih misli.

Većina nosilaca glavnih rola, a mahom su to dokazani umjetnici, glumila je ispod svojih mogućnosti. Zaokružene interpretacije ponudili su Boris Svrtan, Doris Šarić Kukuljica i mladi Nikola Baće, dok su Judita Franković, Jadranka Đokić, Mislav Čavajda, Dubravka Miletić, Helena Buljan i ostali žrtvovani ambiciji gospođe Gotovac.